Pristup anime serijalima, smatraju naši sagovornici, više je refleksija naših vrijednosti, nego samih djela.Brojne su analize pokazale da anime imaju efekat ublažavanja psihološkog pritiska na mlade ljude, da njeguju snažnu volju, umanjuju bojazan od neuspjeha i razvijaju timski rad

Ako ste odrastali tokom 90-ih i 2000-ih u Crnoj Gori, na televizijskim ekranima nijeste mogli izbjeći Zmajevu kuglu, Pustolovine sa Digimonima, Naruta, Družinu Mjau Mjau, Pokemone, Yu-Gi-Oh-a, Medabote, Transformerse, Bejblejd, Kralja šamana, Bakugan,… Roditelji bi, na izmaku snaga, brzim stiskom dugmića na daljinskom upravljaču prelijetali crtaće za koje su se lijepile dječje oči. Kanal D. Nostalgija.

Znali smo da pred ntv Montena treba da se nacrtamo u sedam i po uveče. Poslije “kad sunce zađe i mrak te snađe, heeej Mumiiiii“, uslijedio bi, makar u mom slučaju, plač. Jer, kraj ove završne špice Mumijevih značio bi početak spremanja za krevet.

Nije bilo tih sličica, pribora za školu, lopti, garderobe i raznih igračaka sa likovima i motivima ovih popularnih japanskih animiranih filmova (skraćeno: animea) koje nijesmo pokušavali da iskamčimo od majki i očeva. Vjerovatno je to moljakanje vremenom i postalo razlog što su premotavali kanale. Originalni bejblejdovi mog brata koštali su i do 20 eura, a arena za njihovu borbu još oko 15 (kasnije smo otkrili jeftinije lažnjake na tadašnjoj velikoj podgoričkoj pijaci). Paklica Yu-Gi-Oh karata za igre u sjenci kupovala se i po više puta na dan. Nema toga ko u komšiluku tih godina nije imao makar po jedan bakugan set i barem nekoliko transformers figura. Bili smo svjesni da ćemo, kad god izađemo napolje, zateći ekipicu koja igra pola-cijelo papirnim sličicama Digimon junaka.  

Jedan roditelj (54), tipični predstavnik generacija koje su odrastale uz klasične geg crtaće, sa viškom slepstik humora i manjkom pouka, smatra da su neuporedivo bolji crtani uz koje su odrastali njegovi vršnjaci/kinje od onih današnjih. ,,Zašto? Zato što su uvijek imali pozitivnu i plemenitu poruku vaspitnog tipa. Nije u njima bilo ni približno nasilja kao u sadašnjim. Tada je, na primjer, najgore nasilje bilo kada Popaj ošamari Badžu jer mu nervira Olivu. Današnji crtani obiluju nasiljem, likovi imaju arsenal oružja, a krvi je na sve strane, kao da se najavljuje još jedan svjetski rat“.

Scene u kojima se iznova jure Pera Kojot i ptica Trkačica, Duško i Dača, Miki i Paja – za roditelje današnjih 20-ogodišnjaka sigurna su zona, jer se na taj način drže podalje od nepoznatog, smatra, međutim, otac jednog osnovca. ,,Realno je da od obaveza i nemaju vremena da istražuju nepregledne nove svjetove. Kada sam preko sopstvene djece vidio šta u sebi nose današnji crtaći, među njima, naravno i veliki broj animea, bilo mi je jasno zašto su današnja djeca superiornija inteligencijom u odnosu na nas kad smo bili njihovog uzrasta. Naravno, ima tu i drugih faktora. Kroz Toma i Džerija mi smo naučili dobre fore i dosta toga o drugarstvu ili upornosti, ali anime nas uče o silama prirode, sazrijevanju, pa čak i filozofiji“. Ovaj je roditelj odrastao u vremenu kada su američki i pojedini evropski crtaći i stripovi proizvođeni na relaciji Francuska-Belgija i naročito Italija, oblikovali naraštaje. Danas klinci, kako kaže, imaju mnogostruko veći izbor.

Kako je zapravo japanska kultura, čiji su anime neizostavni dio, uticala na mlade naraštaje u Crnoj Gori, najbolje će objasniti sagovornici koji su samo djelić popkulturnog miljea inspirisanog Japanom. 

,,Na TV MBC, ntv Montena, TV Elmag i drugima prikazivani su Princeza Mononoke, First of the North Star, Zenki,… Ostali su nam u sjećanju zbog drugačijeg vizuelnog identiteta u poređenju sa Diznijevim i Piksarovim filmovima na koje smo navikli”, kažu Danilo Burzanović i Matija Miljanić, danas urednici emisije Pipci Hobotnice na Studenstkom radiju Krš. Pokrenuli su jekako bi javnosti i ljubiteljima japanske kulture i filma ponudili kutak za uživanje.

Anime, kako ističu, na jedan potpuno drugačiji i unikatan način obrađuju teme prijateljstva, ljubavi, porodice, odnosa prema prirodi… ,,Za razliku od popularnih crtanih filmova u kojima se djevojčice uče da čekaju princa na bijelom konju koji će ih “spasiti”, većina animea nas uči da budemo samostalni i da vjerujemo u sebe i svoje sposobnosti”, pričaju Burzanović i Miljanić.

Iako je Japan i ranije poznavao čari čarobne lampe, vrste projektora koja je u zemlju izlazećeg sunca stigla iz Holandije, istorija animea počinje početkom 20. vijeka. Oten Šimokava, Seitaru Kitajama i Džuniči Kouči među prvima su doprinijeli stvaranju kratkih filmova, koji će tek kasnije biti poznati kao anime.

Prepoznavši njihov uticaj, japanske vlasti su ih tokom Drugog svjetskog rata zloupotrebljavale, plasirajući putem animea propagandu (primjeri su Momotaro no Umivashi iz 1943. ili Momotaro: Umi no Shinpei iz 1945. godine). Tokom 70-ih, anime su se razvijali i izrodilo se mnoštvo žanrova – šodžo, šonen, harem, isekai, magical girl,… Svaki od njih ima svoju logiku i targetira određenu publiku. Neki, na primjer ijašikei, osmišljeni su tako da likovi u njima žive u umirujućim okruženjima i služe da ostvare iscjeljujući efekat na gledatelje/ke. Tipični anime iz ovog perioda su Astro Boy, Lupin III i Mazinger Z. Ovo su ujedno i godine kada stvaraju velikani japanske animirane industrije Hajao Mijazaki i Mamoru Oši. U 80-ima, anime postaju mejnstrim u Japanu i doživljavaju procvat sa serijama kao što su Gundam, Macross i mnogi drugi. Novi žanrovi, poput sajberpanka ili svemirske opere privlače pažnju. Akira u 1988. postiže međunarodni uspjeh. Japanu se polako otvaraju vrata svijeta.

Sjećam se kada sam prvi put gledala Điblijev Začarani grad, koji je 2003. osvojio Oskara za najbolji animirani film. Njegov autor, Mijazaki, tada je obesmislio dodjelu ove prestižne nagrade, pošto, kao prekaljeni pacifista, nije želio da dođe u SAD i preuzme je, jer je ta zemlja bombardovala Irak. Imala sam nekih desetak godina, ali se sjećam da je taj anime učinio da pomislim da znam kako je to biti odrasla osoba.

Kasnije smo se brat i ja navukli na Mijazakija i odgledali sve njegove filmove, Laputu: Zamak na nebu, Princezu Mononoke, Mog komšiju Totora, Groblje svitaca, Porko Rosoa, Pokretni dvorac,… Prikazivali su se na raznim lokalnim, a i regionalnim kanalima i bile su to prave filmoposlastice i lekcije o važnosti zaštite prirode, užasima rata, učincima tehnologije, čovjekoljublju… I sve su, nekako prosto i lako, dopirale do naših, dječjih mozgova.

,,U Crnoj Gori anime serijali nikada nijesu uronili u mejnstrim vode. Najranije uspomene maglovito me vode ka popularnom anime šonenu studija DEEN, Zenkiju, koji se kod nas prikazivao na nekadašnjem Elmag-u. Priča o demonu čuvaru i šintoističkoj sveštenici koja se bori protiv zlih sila opčinjavala me je dugi niz godina, jer je predstavljala uvertiru u svijet horora i natprirodnih dešavanja i uveliko je oblikovala moj medijski ukus”, prisjeća se urednik portala za mlade Makanje Nikola Saveljić.

Gledao je i razne druge anime serijale, poput Knjige smrti ili Bleach-a. ,,Urezani su mi u sjećanju zbog svih lijepih emocija koje u meni budi razmišljanje o njima, a koje me vezuje za period bezbrižnog djetinjstva. Najveća briga mi je bila hoću li stići da na vrijeme odgledam epizodu omiljenog animea na kanalu IN, tačno u sedam i po uveče, poslije dnevnika”.  

Poruke koje gledaoci učitavaju iz animea, smatraju Burzanović i Miljanić, zavise od njih samih. ,,Često je naš pristup animeu više refleksija naših vrijednosti, nego samog djela”.

Danica Kovačević autorka je Jutjub kanala Oushi Hime (na japanskom: princeza bik). Napravila ga je kako bi modernu kulturu Japana predstavila onima koji o njoj ne znaju mnogo. Anime su, kako ističe, uticali na njenu maštovitost i kreativnost. ,,Inspirisali su me da istražujem japansku istoriju, mitologiju, jezik, umjetnost i kulturu uopšte. Ukoliko pažljivo biramo sadržaje, možemo puno toga da naučimo, da razvijemo razumijevanje za različitosti, da počnemo i sami nešto da stvaramo“, objašnjava Kovačević. Napominje i da su, ako to činimo bez zdrave  kritike, moguće i negativne posljedice na ponašanje. ,,To je, uostalom, priča kao i sa bilo kojim drugim sadržajima, poput medija“.

Već se neko vrijeme u Japanu vodi debata o manama anime industrije, za koju mnogi kritičari vjeruju da je, osim otakua, iznjedrila i, jedni će ih nazvati društvenim fenomenom, a drugi mentalno oboljelim – hikikomorije. Osobe koje pate od ekstremne socijalne fobije zbog koje se zatvaraju u svoje sobe i potpuno izoluju od drugih.

,,Mislim da moja generacija (1999. godište) dobro pamti čuveni kanal Ultra koji nas je uveo u svijet japanske animacije. Gledala sam Naruta, Princeze sirene, Yu-Gi-Oh, Kirari,… Iako je super što smo imali pristup ovakvim crtanima, žao mi je što nijesam imala priliku da u tim godinama gledam još i neke druge, koji su u svijetu bili popularni, naročito među djevojčicama, kao što je, recimo, Sailor Moon (Mjesečeva ratnica)“, priča još Kovačević.

Imati 50 godina i biti zaljubljenik u anime, koji ih, na primjer, gleda u iscrpljujućem prevozu znajući da je pred njim i dug i naporan dan na poslu – svakodnevica je u Japanu.  

,,Takvog čovjeka u Crnoj Gori društvo vjerovatno ne bi prihvatilo. Zato mnogi kriju činjenicu da vole anime, glume nezainteresovanost i čak ismijavaju druge koji gledaju te ‘kineske crtane’, kako u njih niko ne bi posumnjao”, smatraju autori emisije Pipci Hobotnice.  

Saveljić gleda na to i sa pozitivnije strane. ,,Anime mijenjaju način razmišljanja mladih, a nove generacije su otvorenije”.

Nerijetko anime serijali, objašnjava urednik Makanja, podižu svijest o temama koje su zapostavljene ili o kojima se priča na pogrešan način. Među njima su prezaposlenost, otuđenost društva ili apokaliptična predviđanja budućnosti usljed nagle digitalizacije i tehnološkog razvoja. ,,Anime uvijek nađu zanimljiv način da ih predstave publici. Koliko je to efikasno i da li uvijek funkcioniše (bilo da se radi o satiri, parodiji ili oštrom socijalnom komentaru) dobro je zapitati se. Paranoia Agent je sjajan primjer društvene kritike. Tu su i Gatchaman Crowds, Perfect Blue, Mawaru Penguindrum, donekle i Evangelion, koji je više filosofska parodija, ali zanimljivo kudi weaboo kulturu”. Weeaboo (ili weeb) pogrdni je žargonski izraz za osobu sa zapada koja je opsjednuta japanskom kulturom, posebno anime serijalima, često ga smatrajući superiornijom od drugih kultura.

Prema riječima Miljanića i Burzanovića, jedan od vjerovatno najboljih televizijskih serijala je Future Boy Conan – koji se sastoji od 26 epizoda koje je režirao genijalac Mijazaki. ,,To je jedno od njegovih najboljih anime ostvarenja sa fantastičnom pričom koju će obožavati i mladi i stari. Kao djeca smo gledali Crayon Shin-chan koji se tad prikazivao na jednom satelitskom kanalu na francuskom jeziku. Komedija ovog animea se zasniva uglavnom na fizičkom humoru, uživali smo, ali bismo vjerovatno uživali još više da je serija bila prevedena”, pričaju još oni.

Brojne su analize u svijetu urađene kako bi se utvrdilo koje sve uticaje anime mogu imati na mlade osobe.

Istraživač američkog Politehničkog instituta Rensselaer, najstarijeg tehnološkog univerziteta na engleskom govornom području, Lorens Eng proučavao je efekte animea na studente informacionih tehnologija (IT). Otkrio je da im anime povećavaju društvenu interakciju. Studenti IT-a, piše Eng, generalno su bili žrtve stereotipa koji ih prikazuju kao asocijalne i nepristupačne. Kada postanu ljubitelji animea, odmah ih prihvataju svi ostali studenti koji vole anime, kao i zajednica obožavatelja na internetu.

Profesor i profesorka dva različita univerziteta u Maleziji, Faradillah Ikmar Omar i Iza Sharina Sallehuddin sproveli su još 2011. godine istraživanje o uticajima animea na agresivno ponašanje kod djece školskog uzrasta. Ispostavilo se da se učenici osjećaju loše kada povrijeđuju druge i da zbog toga odbijaju da se ponašaju agresivno prema svojoj okolini.

Slične analize sprovođene su i u Kini, gdje je japanska animacija, u odnosu na evropsku ili američku, gotovo duplo popularnija. Pokazalo se da anime imaju efekat ublažavanja psihološkog pritiska na mlade ljude, njeguju snažnu volju, umanjuju bojazan od neuspjeha i razvijaju timski rad.

Ovakve studije, očekivano, do sada nijesu rađene u Crnoj Gori, ali ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Bilo bi zanimljivo analizirati te rezultate.

Važnost animea lijepo se ogleda i u brojkama. Ovo je tržište u Japanu još 90-ih vrijedjelo oko šest milijardi dolara. Danas, i više. Daglas Makgrej u svom čuvenom članku pod nazivom Japan’s gross national cool za američki magazin Foreign policy primjećuje: ,,Japan ponovo postaje supersila. Umjesto da popusti pod pritiskom toliko često pominjanih političkih i ekonomskih nevolja, globalni uticaj japanske kulture sve više raste”.

,,Džibli filmovi šalju poruke koje promovišu vrijednosti kojima bih ja učila svoje dijete, da ga imam”, zaključuje Kovačević.

Kritičkim diskursom protiv hiperreciklaže ideja

Jutjub kanal Oushi Hime je, priča njegova vlasnica Danica Kovačević, trenutno u fazi hibernacije.

Razlog za to leži u tome što je Kovačević hiperprodukcija serijala zasitila, pa je prestala da ih gleda u mjeri u kojoj je to činila ranije. ,,Vlada, bolje rečeno, hiperreciklaža ideja, motiva ili još gore nekih stereotipa i klišea. Posljednji video koji sam objavila govori o seksizmu u animeima kojima su ciljna grupa pretežno tinejdžerke (žene uglavnom) i u njemu sam, između ostalog, ukazala na romantizovanje i odobravanje nekih toksičnih ponašanja“.

Možda to dolazi sa godinama i sazrijevanjem, Kovačević nije sigurna, međutim, ona sve češće primjećuje stereotipizaciju i površnost međusobnih odnosa likova animea. ,,To me jako ljuti i obeshrabruje u traženju kvalitetnog sadržaja. Naravno, ima ga, ali moja motivacija i strpljenje slabe“.

Planira da energiju, umjesto na ova razmišljanja, preusmjeri na produkciju sadržaja na Jutjubu koji će doprinijeti smislenoj kritici anime svijeta.  

I u ovom slučaju, anime serijali nas uče društvenom aktivizmu.

Andrea JELIĆ

Tekst je dio projekta “Osvajanje slobode – kulturni korektiv od individualnog do kolektivnog čina” podržanog kroz program malih grantova. Program predstavlja dio nacionalnog projekta “Dijagnoza i terapija slobode izražavanja, govora mržnje i etničkih tenzija” koji je zajednička inicijativa Instituta za medije Crne Gore, Centra za demokratiju i ljudska prava CEDEM – i Portala Ul-info, usmjerena ka jačanju i zagovaranju slobode izražavanja, suzbijanju govora mržnje i smanjenju etničkih tenzija u Crnoj Gori. Projekat je finansiran od strane Evropske unije kroz Program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2020, EIDHR, a kofinansiran je od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore. Sadržaj ovog teksta je isključivo odgovornost autora  i ni u kom slučaju ne odražava stavove donatora.