DODEST, FJAT, FIAT! Priča o alternativi i emancipaciji u Titogradu i Podgorici traje skoro pola vijeka. Festival koji je u grad i državu doveo neka od najznačajnijih svjetskih pozorišnih imena, iz kojeg su potekli brojni umjetnici i koji je edukovao generacije, još uvijek nema pristojan tretman države i institucija
Krajem januara objavljen je poziv za umjetnike da dostave svoje radove iz eksperimentalnog pozorišta, književnosti, vizuelnih umjetnosti, muzike, filma i kreativnih industrija za FIAT koji će se održati od 8. do 17. septembra u Podgorici.
U pozivu se navodi da se Festival internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) već skoro četiri decenije uspješno realizuje i, reagujući na dinamiku društvenih procesa, daje poseban pečat crnogorskoj kulturno-umjetničkoj sceni.
U burnoj dinamici društvenih promjena protekle četiri decenije, FIAT je zaista utisnuo neizbrisiv pečat u sjećanju i kulturi grada, države i građana. Početkom 1990-ih bio je rijetko umjetničko svijetlo u gradu i državi koja je tonula u mrak.
Preteča FIAT-a je alternativna pozorišna scena DODEST (Dom omladine Dramski eksperimentalni studio Titograd) koju je tokom sedamdesetih osnovao Slobodan Milatović. Nakon renoviranja Doma omladine 1982. počinje profesionalni rad DODEST-a, a u njemu se okupljaju legendarna imena jugoslovenskog glumišta: Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Predrag Laković, Aleksandar Berček, Gorica Popović, Žarko Laušević, Milutin Karadžić, Stela Ćetković, Ljiljana Dragutinović, Branimir Brstina, Marko Baćović, Josif Tatić… U to vrijeme pored DODEST-a javljaju se i druge nezavisne grupe okupljene oko Jagoša Markovića, Branka Kovačevića, Miška Đukića, Radisava Jevrića i Branka Babovića.
,,DODEST je počeo kao Studentska eksperimentalna scena pri AKUD Mirko Srzentić. Rad na predstavi Okovani Prometej, započet novembra 1974. godine, faktički podrazumijeva nastanak ovog pozorišta. Predstava je premijerno izvedena januara 1975. godine, u amfiteatru Ekonomskog fakulteta, i odmah je izazvala oprečna i burna reagovanja, od potpune negacije do neprijatne glorifikacije. Ovakva reakcija i očigledni uspjesi postignuti na raznim festivalima doprinijeli su velikom interesovanju mladih i talentovanih ljudi koji su se kasnije priključili Grupi. Predstava Okovani Prometej bila je u stvari manifest ove pozorišne grupe. Inhibicija–demistifikacija–konceptualizam – načelne su odrednice u kasnijim predstavama”, prisjeća se Slobodan Milatović u tekstu koji je objavljen u monografiji FIAT 35 – dobri duh alternative.
Ideja o FJAT-u (Festivalu jugoslovenskog alternativnog teatra) nastala je 1984. godine, kada je obilježavana desetogodišnjica DODEST-a, i već naredne godine, tada pod imenom DODEST DANI, počeo je ovaj festival i održao se do 1991. godine, kao posljednja kulturna manifestacija u
SFRJ, bez otkazivanja.
Prvi FJAT održan je od 17. do 21. decembar 1985. u Titogradu. ,,Alternativno pozorište je vid samospašavanja (samospoznavanja) pozorišne umjetnosti u svom vremenu”, napisali su tada selektori festivala Ljubomir Đurković i Slobodan Milatović.
,,Crnogorski festival postao je najradikalnija selekcija svega novoga na tlu nekadašnje države. Godine 1989. smo na FJAT-u Jovan Čirilov i ja inaugurisali inovantan jugoslovenski postmoderni pozorišni trend! Slobodan Milatović je u Titograd pozvao cvijet mladih kritičara i teatrologa naše države, takvog skupa do danas nije bilo nigdje! Jednostavno: Slobodan Milatović bio je prvak crnogorske kulturne alternative”, navodi u svom tekstu u Monografiji FIAT Niko Goršič.
Milatović u pomenutom tekstu navodi imena onih koji su stvorili i usmjeravali festival: Ljubomir Đurković, Mihailo Banjević, Džoni Hodžić, Jovan Ćirilov, Borka Pavićević, Rahim Burhan, Niko Goršič i Slobodan Milatović, kao i reditelje koji su na njemu učestvovali: Tomaž Pandur, Vito Taufer, Janez Pipan, Branko Brezovec, Dušan Jovanović, Ljubiša Ristić, Kaća Čelan, Mladen Materić, Boris Bakal, Mira Erceg, Vladimir Milčin, Branko Stavrev, Agim Sopi, Naum Panovski…
Boris Bakal, umjetnik koji je pet puta učestvovao na festivalu u svom tekstu u monografiji prisjeća se posljednjeg izdanja ovog festivala u tada umirućoj zemlji: ,,U trenutku vrhunca političke krize 1991. u Jugoslaviji on (Milatović) i Dubravka Knežević pozvali su nas ‘Hrvate’
da igramo pjevno-plesno-dramsku Bossa novu za već prilično nabrijane Crnogorce. Nabrijanost se osjećala u hotelu Crna Gora, na ulicama, pa i po mikroincidentima i ispadima huligana”.
Reditelj Petar Pejaković nam kaže da se sa ,,FIAT-om uživo sreo kao student režije početkom devedesetih. Bilo je baš čudno. Sa jedne strane, težak mrak rata, embarga i stradanja, a sa druge razuzdano slavljenje pozorišta, života i stvaralaštva. Živo pamtim predstavu Muzej biciklističkog ustanka. To je bio i moj prvi susret, ali i momentalno prepoznavanje, sa Slobom Milatovićem. Njegova zaljubljenost u pozorište, stalno propitivanje teatra samog i osjećaj za apsurd su osobine koje su me neumitno privukle tom posebenom i značajnom pozorišnom čovjeku’’.
I kad nije sve išlo najbolje, Bakal se sjeća da ga je ,,uvijek osmijeh i
sukanje brkova i brade Slobodana Milatovića oraspoložilo. Ako već to njemu nije pošlo za rukom, onda je tu bio vječni drug Džoni Hodžić da nekako, na svoj ludi način, izgladi stvar. Sad valjda cugaju ili igraju karte zajedno na oblacima. Ostavili su nas u amanet nekoj boljoj prošlosti i lošijoj budućnosti…. FIAT za mene bez Slobodana nikad neće biti isti. Suludo je i pomisliti da bi bio. Ali znam, i u to sam uvjeren, da Slobodan i Džoni gore negdje navijaju da FIAT vječno traje. Pa nek im bude!”.
Rat, ludilo, sankcije, samo su privremeno zaustavile festival, pa je jugoslovenski zamjenio Festival internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Ranko Vuković, direktor Doma omladine „Budo Tomović“ od 1994. do 2001. i direktor FIAT-a od 1996 do 1999, u svojim sjećanjima na festival navodi da ,,Slobodan Milatović, Džoni Hodžić, Ljubo, Ćento, Sajo i ostali zaljubljenici u teatar pokreću ideju da se festival proširi. Devedesetih godina, tj. 1994, ideja o festivalu internacionalnog alternativnog teatra već je uobličena”.
Vuković poziva umjetničku direktorku BITEF teatra Ivanu Vujić da izradi idejni projekat FIAT-a. ,,Vujić uspostavlja odnose s jednim od najznačajnijih alternativnih pozorišta u svijetu u to vrijeme, sa njujorškim teatrom La Mama. Već drugi FIAT otvara čuvena Elen Stjuart, osnivačica i predvodnica tog teatra. U vrijeme održavanja FIAT-a, Podgorica je bila drugačiji grad, a Dom omladine svijetla tačka u jednom turobnom vremenu, koje nije uspijevalo da se pronađe i konstituiše u nešto što miriše na slobodu. Otkrivaju se novi mladi misleći ljudi, čitav grad postaje pozornica”, piše Vuković.
Podgorica se preko festivala povezuje sa svjetskom umjetničkom scenom. Na FIAT-u 1996, pojavljuje se poznati Volkano Teatar iz Kardifa. Italijanski reditelj Pipo Delbono, jedan od najboljih reditelja i koreografa današnjice, predstavio se podgoričkoj publici 1998. Iste godine su se ulicama Podgorice
kretali Obojeni ljudi francuske grupe ILOTOPIE, koji su među prvima tretirali problem rasizma u pozorištu, šetajući se goli, obojeni raznim bojama, i izazivali pozornost Podgoričana, a Oleg Kulik, jedan od najvažnijih performera savremene umjetničke scene, u Podgorici je izveo performans…
Pisac Balša Brković u tekstu objavljenom u Monografiji FIAT piše o slikama koje ga vezuju za festival: ,,od Slobove Luče mikrokozma sa bagerima i mašinama u fabričkom krugu Radoja Dakića (najava ‘novog’ statusa Njegoša), preko reflektora koji su utišali mrak devedesetih u Podgorici – Marsel Li Roka Antunez, Škoti sa njihovim noćnim performansom, dinamična Ivana Vujić, pa briljantni velški Volkano teatar… Rambov koncert na terasi KIC-a, i razočarenje njegovog
bubnjara kada je shvatio da u Podgoricu nisu doputovali na otvaranje predstavništva torinskog Fiata. Gostovanja koja su tadašnju Podgoricu ubjedljivo podsjetila da pripada svijetu, jednom drugačijem svijetu…”.
Da je značaj FIAT-a prepoznat i van granica Crne Gore, potvrdilo se u vrijeme bombardovanja 1999, kada su se u čast ovog festivala organizovala izvođenja predstava u Skoplju, Sarajevu,
Beogradu, Tirani, Sofiji, Bukureštu, Atini, Parizu, a zatim je održana i internet konferencija iz ovih gradova Debalkanizacija Balkana, 12. maja u podne, u znak solidarnosti sa FIAT-om.
Nakon pauze, FIAT se ponovo vratio 2005. godine. Pejaković koji je bio u organizaciji festivala tih godina nam kaže da je prva asocijacija na to vrijeme radost i lakoća koju riječ festival već nosi u sebi. ,,Gledanje izuzetnih svjetskih predstava u gradu u kojem živiš i druženja sa značajnim pozorišnim stvaraocima kao što su Rodrigo Garsija, Eudjenio Barba, Jan Fabre, Oliver Frljić, Arpad Šiling i mnogi drugi, dio su iskustva koji ne samo da je postao trajni dio mene, već me je i opipljivo promjenio, kako u pozorištu, tako i u životu. Iskustvo FIATA bilo je prije svega pomjeranje granica, ka slobodi, širini i razumijevanju’’.
FIAT je u tom oživljavanju trajao do 2009. i uspio da potvrdi brend, promoviše kulturu, umreži institucije i umjetnike u Crnoj Gori i regionu, te ponovo dovede i domaćoj publici predstavi najveće svjetske stvaraoce. Gostovali su slovenačka trupa Via negativa, teatarska trupa Akhne iz Sankt Peterburga, internacionalno poznati belgijski reditelj Jan Fabre, šanski umjetnik Rodrigo Garsija, varšavski Wierszalin Theatre, rumunski Tony Bulandra Teatar, Giljotin teatar iz Štokholma…
FIAT se ponovo vratio 2013. Godine. I traje. Rediteljka Ana Vukotić je uspjela da obnovi i održi festival koji je odavno jedna od najznačajnijih umjetničkih tradicija u ovoj zemlji.
Božo Koprivica u svom tekstu u Monografiji naglašava da je publika koja dolazi na FIAT – pravična, stroga, proleterska. A Brković podcrtava razliku između ekspanzije ,,državne” umjetnosti i tradicije FIAT-a: ,,Takva ‘produkcija’ je zastiđe, ali i ‘prava slika’ stanja u Crnoj Gori.
Duh FIAT-a je na sasvim drugoj strani. To je lijek koji ovo društvo mora popiti. Što prije, to bolje”.
,,FIAT je revolucija koja teče. I nikad neće stati. Uvijek će naći novi oblik da se desi, novu formu da se ukaže. Kao voda, i kao partizani sa Sutjeske – FIAT mora proći. Alternativci svih zemalja znaju da su umjetnici do sada samo različito tumačili svijet, a radi se o tome da se on izmijeni. Hvala Marksu i Slobu Milatoviću, ali FIAT je odavno činjenica koju je nemoguće ignorisati…”, zaključuje Brković.
Na sajtu festivala može se pročitati da duhovna misija Festivala Internacionalnog Alternativnog Teatra traje dakle, trideset godina, bez obzira što se katkad dešavaju višegodišnje pauze, uslovljenje uglavnom teškim materijalnim situacijama.
U susret ovogodišnjem FIAT-u, naglašeno je da usljed napete geopolitičke situacije, kao i turbulentnih društveno-ekonomskih prilika na lokalnom nivou, festival se i ove godine suočava sa izazovima u vidu finansijske neizvjesnosti. Poziva zato FIAT sve društveno odgovorne i druge zainteresovane kompanije, organizacije i udruženja, kao i institucije, da podrže ovogodišnji festival, jer, kako objašnjavaju, u aktuelnim okolnostima umjetnost je posebno značajna, ako ne i neophodna, doza čovječnosti.
Crna Gora teško da ima festivala koji imaju značaj, tradiciju i domete kao FIAT. Ali ni nakon skoro pola vijeka nije još spremna da prepozna i na pravi način podrži i odnjeguje festival.
Predrag NIKOLIĆ
foto: monografija FIAT 35 – Dobri duh alternative
naslovna fotografija: predstava Večernji akt J. B. Kod Kazimira S. Maljeviča, FJAT 1986.
Tekst je dio projekta “Osvajanje slobode – kulturni korektiv od individualnog do kolektivnog čina” podržanog kroz program malih grantova. Program predstavlja dio nacionalnog projekta “Dijagnoza i terapija slobode izražavanja, govora mržnje i etničkih tenzija” koji je zajednička inicijativa Instituta za medije Crne Gore, Centra za demokratiju i ljudska prava CEDEM – i Portala Ul-info, usmjerena ka jačanju i zagovaranju slobode izražavanja, suzbijanju govora mržnje i smanjenju etničkih tenzija u Crnoj Gori. Projekat je finansiran od strane Evropske unije kroz Program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2020, EIDHR, a kofinansiran je od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore. Sadržaj ovog teksta je isključivo odgovornost autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove donatora.
